понедељак, 28. мај 2012.

Tri slike: grad

Starica nema noge i vuče telo i karton na kome sedi po autobuskoj stanici, kroz izlaz, pa preko pešačkog prelaza do trotoara u prometnoj ulici. Dok prelazi raskrsnicu, neki vozači trube, neki strpljivo čekaju. Oko nje se širi zadah ustajale starosti. Na glavi ima maramu, a preko grudi opuštenih niz stomak obukla je nekoliko slojeva odeće. Poslednji je pleteni vuneni džemper na raskopčavanje, koji je nekada raširen kako bi svoje osakaćene udove pokazala onima od kojih traži milostinju, ali sada je navučen preko potkolenica toliko loše ušivenih da nije verovatno da ih  je hirurg zašivao. Pa ni taj džemper nije ceo, već je iscepan na nekoliko mesta i nema svu dugmad, a kroz rupe zjape delovi druge odeće.
Cereka se bez povoda. Krivim i velikim nosem kao da nišani odozdo pravo u oči prolaznika, loveći im poglede dok pruža ruke za njima i ponavlja jedno te isto. Kao da će ih tim pogledom obavezati da otvore novčanike.
- Pogledaj gde živim – kaže kad ne dobije više od bezvrednih kovanica, pokazujući na gomilu prljavih stvari.
- Bravo direktore! – kada dobije veću novčanicu.
- Donesi mi džem iz podruma – poručuje starijim ženama.
Pod obližnjom terasom nalazi se još kartona. Tu spava dok je ne oteraju stanari. Onda se na rukama i onim patrljcima od nogu odvuče malo dalje. Niko joj nikada ne pomaže, niti ima kolica pomoću kojih bi se lakše kretala.
***
Mladić spava sa psima pored jednog od beogradskih domova za decu bez roditelja. Leti, kada su noći tople, uvlači se u ulaze, napuštene automobile, ili se razvlači po klupama u parkovima i žbunju. Zimi bira dom u kome je odrastao. Deca iz doma ga dobro poznaju, iznose mu hranu i pocepanu ćebad mimo znanja vaspitača. Dobro mu je poznat ovaj dom, tu je rastao dvadeset godina i nešto ga stalno vuče da se vrati u njegovo dvorište. Smeštali su ga u voz socijalni radnici i davali novac da se vrati u Bečej, odakle je poreklom, ali on se, neznano kako, uvek vraćao.
Nema većinu zuba. Pokazuje zluradim osmehom njihove okrajke kada sretne ljude koji ga ne ugrožavaju, a pogne glavu da ga ne vide oni od kojih zazire. To je navika domske dece – kada žele da se zamaskiraju, samo se okrenu tako da ih ne možete prepoznati, pa i nemate dokaz da su to oni.
U useku jednog od zidova doma, nalazi se pseća kućica. On, bivši domac, donosi dušek i dva ćebeta i smešta se pored štenare. Noću će neki pas leći pod njegovo ćebe. Uz štenaru leže smrznute kore hleba i sve zaudara na pseći izmet.
Ima dvadeset pet godina. Već pet godina živi na ulici. Nikada nije radio. Neki bivši domci koje poznaje žive u napuštenoj prodavnici, ali ga tamo ne zovu. Ako ga deca ne nahrane, čeka zatvaranje pekare i moli radnike da ne bacaju neprodata peciva.
***
Sredovečni muškarac, reklo bi se, u invalidskim kolicima sedi ispred pijace i prodaje crkvene kalendare. Nema obe noge do pojasa i – za razliku od nemog prodavca koji mumlanjem nudi ovu sveščicu gurajući je grubo pod nos kupcima što sa torbama u rukama zamiču među tezgama sa povrćem – sa dozom prezira u glasu, usmerenog ka kupcima, obavlja ovaj posao. Takođe, uz prodaju kalendara, prosi.
Nekad je u društvu pijanaca koji u zamračenim i zadimljenim staničnim bifeima naglas izgovaraju svoje tragične životne ispovesti. Ne govore ih za sebe, već izvodeći svojevrsnu monodramu u kojoj su sjedinjeni optužba, oproštaj i svaljivanje krivice za sopstvene životne promašaje na nekog drugog, u svoje priče uvlače i prisutne. Što su slabije telesne građe, ovi uplašeni ljudi u funkciji dramskih figura, više bivaju vređani, pa tako budući bez nogu, invalid često postaje meta ovih kafanskih igara, gde mu je namenjana uloga učesnika koga treba poniziti a sebe učiniti boljim. Ne ostaje im dužan, na uvredu odgovarajući još gorom uvredom, pa neretko bude ošamaren.
Prolaznici zamiču svojim poslom, samo ovlaš registrujući scenu u kojoj pijani mladić krvavog pogleda prevrće invalidska kolica, ne mogavši da podnese da mu neko ko je u toliko lošijem položaju odgovara na uvrede. Invalid pada i psuje ga sa poda, a konobarica pokušava da ga zaštiti od napadača čiji bes sve više raste. Okupljni građani gledaju u pod, ne usuđujući se da se suprostave nasilniku. Samo jedan punački gospodin pokušava da spreči očiglednu nepravdu, vičući u pravcu nepostojećeg pozornika:
- Policija! Policija! Ovamo! Biju invalida…

0 коментара:

Постави коментар