уторак, 3. август 2010.

JAPANSKI MODEL ORGANIZACIJE RADA

Mali povratak u prošlost - moj seminarski rad iz predmeta Opšta sociologija 1, iz 2002. godine, kod profesora S. Antonića

Pierre François Souyri: JAPANSKI MODEL ORGANIZACIJE RADA1


Pod naslovnim pitanjem: "Jedna nova paradigma?", Pjer Fransoa Suiri2 iznosi svoje viđenje japanske organizacije rada; ona se razlikuje od do tada viđenih modela, američkog ili južnokorejskog modela organizacije rada.
Suiri najpre konstatuje tu različitost; on je stavlja u kontekst različitosti kulturnih obrazaca u Aziji. Zatim njegovo izlaganje ide preko interesovanja ekonomista sa Zapada za japanski privredni model: takva tumačenja se zasnivaju uglavom na posebnosti organizacije rada. Suiri navodi i specifičnosti japanskog preduzeća, te rušenje mita o fordizmu i tejlorizmu. Njegovo objašnjenje se zasniva na uspostavljanju posebnog sistema društveno-industrijskih odnosa, te svojevrsnoj ravnoteži na kojoj se japansko preduzeće zasniva. On prati i istoriju razvoja preduzeća u Japanu, kao i ideološki uspeh preduzeća shvaćenog kao porodica. Ipak, on zaključuje da je, kao i u svakom kapitalističkom preduzeću, i ovde prisutan postulat rasta proizvodnje.
***

Suiri kaže da se Azijsko društvo "upisuje" u različite ekonomske i kulturne procese. Zapad se muči da objasni jednu realnost koja nastaje izvan njegovih krila.
Interesovanje Zapada za japansko društvo uopšte je nastalo posle perioda zvanog "veliki porast". Zapadni ekonomisti su prst, uglavom, upirali na neobičan karakter ovog društva, na jednu mešavinu inteligentnih komercijalnih strategija, originalnih praktičnih primena, kombinovanih sa skromnošću strpljenjem, privrženosti radu i sl. Ovi faktori su, kaže Suiri, u tumačenjima zapadnih posmatrača često predstavljani kao kulturna nepromenljivost. Neki su tvrdili da je Japan platio veliku društvenu cenu "japanskog čuda" i da tu postoji "divlji kapitalizam" japanskog gazde. Japansko društvo se asimilovalo sa jednom vrstom anonimne i robotizovane mašine, ne želeći više da igra igru čiji bi gospodar bio Zapad. Jedan broj autora je govorio o japanskom društvu u pozitivnom smislu; oni su konstatovali ispravan porast opšteg standarda u Japanu. Japanski sistem je u njihovim očima doživljavao harmoničan porast. Takav Japan je bio, po rečima Suirija, i privlačan i odbojan, i poželjan i satanizovan. On je pandan američkom snu i socijalističkom raju staljinističke Rusije. Unutar njega i oko njega počinje da se širi svojevrsna mitologija. Ipak, "ovi razgovori nas upućuju, bez sumnje, više na iscrpljenost znakova u zapadim društvima nego na tačno označenu japansku stvarnost".
Suiri navodi da su Japanci za svoju upotrebu proizveli rasprave o japanskom uspehu; takvi tekstovi su 1970.godine u Japanu bili poslastica za izdavače, a retko su prevođeni na druge jezike. Neka dela su, opet, bila namerno fabrikovana za Zapad, a uspeh su takođe doživela u samom Japanu. Suiri navodi nekoliko primera: antropolog Nakan3 pokušava u eseju "o vertikalnom društvu" da pokaže kako se japansko preduzeće proizvodi iz hijerarhijskog modela japanske porodice, nastale iz feudalnog društva; ekonomista Morišima4 prikazuje veberijanske modele i pokušava da dokaže kako konfučijanizam ima u Japanu onu ulogu koju je na Zapadu imao protestantizam u razvoju kapitalizma. Suiri kaže da ove studije fasciniraju, jer zauzimaju teren na kome se Zapadnjaci ne osećaju ni malo prijatno, a to je polje japanske kulture.
Ipak, po strani od ideološke prirode tumačenja, neki autori (bilo zapadni, bilo japanski) uvode elemente analize, da bi shvatili načine "tajne japanske sposobnosti da se ubace na strana tržišta" (ovo se objašnjava sistematskom hajkom na ekonomske i finansijske informacije trgovačkih društava novog tipa; neki su rešenje videli u ministarstvu trgovine i industrije, vrsti super-tehnostrukture snabdevene iznenađujućom sposobnošću za "predusretanjem", ministarstvu koje je dobro poznavalo vrednosti investiranja i stope porasta tih godina).
Međutim, tek oko 1980.god. se došlo na ideju da japanska produktivnost daje takve rezultate zahvaljujući organizaciji rada zasnovanoj na efikasnijim principima. I na kraju, 1990. god. Japan, dotle rezervisan samo za specijalizovane posmatrače, postaje tema razmišljanja raznih istraživača - ekonomista, sociologa, istoričara preduzeća, bilo za Zapada bilo iz samog Japana. Žarište istraživanja se pomera na fabrički teren.
Uspeh japanskih firmi se od 1990. god. objašnjava na primeru preduzeća Toyota; navodi se da je skup inovacija uvedenih u fabrike za Japan važan koliko je za SAD bio važan fordizam. Japanski uspon se objašnjava prednošću revolucionarne organizacije rada. Ova organizacija je, po mnogim mišljenjima, suprotna američkom načelu organizacije.
Nova organizacija rada je nastala u neobičnom istorijskom kontekstu, u Japanu iz perioda 1955-1970, i to "na uslovnim životnim kompromisima, koji osiguravaju preduzeću umešanost radnika u njegove opšte ciljeve i stabilan posao". Ono nudi sigurnost službe, visoku vrednost prihoda i perspektive unapređenja. Firma investira na važniji način nego njeni zapadni konkurenti, što se tiče "formiranja" službenika: ona raspolaže vrlo širokim internim tržištem rada.
Ovde se već vidi razlika između modela "fordizma" i "tojotizma". U fordizmu imamo proizvodnju istih crnih automobila, radnike koji su "dodaci mašini", koji žive u blizini fabrike, a van nje su i dalje na izvestan način vezani odnosima iz fabrike; od njih se zahteva poštovanje posebnih kodeksa i lepo ponašanje. To je doba klasične industrijske države, jeftine jednoobrazne robe i široke organizacije proizvodnje.
Takođe, postoji različitost između japanskog i južnokorejskog modela. U vreme kada i Japan, i J.Koreja stvara automobilsku industriju čiji proizvodi postaju konkurentni na Zapadu. Ali, u J.Koreji se proizvodnja bazira na dugačkoj radnoj nedelji (55 sati), niskim nadnicama i nepostojanju sindikata, pa je produktivnost razumljiva; u Japanu se radi o nečemu sasvim drugačijem.
Japanska fabrika nastoji da dospecijalizuje profesionalne radnike, transformišući ih ne kao kod Forda u parcijalne radnike, nego kako Suiri kaže u pluroperatore, u polivalentne profesionalce. Japansko preduzeće ne traži samo brzinu operacije individualnog radnika, nego i efikasnost celokupnog sistema. Procesi organizacije rada na kojima su japanski inženjeri sistematski radili su u suštini antifordovski, po integraciji kontrole kvaliteta operacija proizvodnje, po ponovnom uvođenju zadataka popravke, kao i po primenljivosti poslova. Japanska fabrika, po rečima Suirija, ruši tejlorijanske principe: raditi tako da radnik ne bude prikovan za svoje mesto. Fleksibilnost je u osnovi produktivnosti. Prepoznavanje umešnosti radnika utiče na njegovu bolju integraciju u preduzeću. Radnik je čvrst deo organizacije rada, podstiče se njegova inteligencija, slušaju se njegove sugestije, što ga čini efikasnijim proizvođačem.
Na planu konkretnog upravljanja radom inovacije su unete sa metodama nazvanim "KALVAN" (upravljanje skladištenjem), "ANDON" (jasni pokazatelji u lančanoj proizvodnji), "POKA-YOKE", (rešenja prevencije grešaka koje teže nultoj grešci proizvoda), organizacija lančanog rada -"U"- i sl. Opšte povećanje efikasnosti prati udvostručen broj inženjera.
Ali, Suiri smatra da je ova nova organizacija rada moguća, jer je na opštem društvenom nivou došao do izražaja (od 1950.) jedan poseban sistem društveno industrijskih odnosa: posao za život, plata za godine službe, sindikati preduzeća. Ovaj novi sindikalizam, nazvan radničkim, najavljen 1950., a proizišao iz radničkih poraza, pokazao se istorijski u stanju da osigura suštinska poboljšanja uslova života plaćenih radnika. 5 Novi sindikalizam ovde ima podršku radnika. Sistem - "posao za život" - se smestio u kontekst siromaštva kvalifikovanih radnika i visokog rasta proizodnje. "Plata za radni staž" - odgovara logici preduzeća koje praktikuje sistematsko formiranje svojih službenika. Suiri navodi stav Kazua koji kaže da je to "beljenje plavih okovratnika": unapređenje najuspešnijih radnika i njihov odlazak na više tehničke funkcije, čak i kadrovske. Japanska firma se od tada smatra centralnim mestom društvenog napredka.
Već ovde se vidi slika suprotna onoj iz zapadnih preduzeća; dok u V.Britaniji radnici velikih preduzeća zadržavaju shvatanja o podeli na "nas" i "njih", u Japanu se stvara preduzeće koje funkcioniše kao nekakav radni organizam, koji, kako je napred već rečeno, zahteva efikasnost čitavog sistema. Pedesetih godina XX veka na Zapadu imamo postojanje države blagostanja, jake sindikate i političke pokrete levičarske orijentacije koji se bore tradicionalnim političkim sredstvima: štrajkovima, pritiskom na vlasnike kroz sindikate i političke partije. Pod uticajem marksističkog pokreta je prisutna ideja klasne borbe. Kod Suirija, odnosno u Japanu, toga nema. Klasni sindikat i radnički pokret ne postoje.
Suiri kaže da "plata za radni staž", koja osigurava učvršćivanje službenika u preduzeću i garanciju visoke plate, zahteva ogromne investicije u ljudske resurse. Ove investicije u stalno formiranje radnika su rentabilne na kraju, jer doprinose stabilnosti i lojalnosti radnika. Japanski radnik nema osećaj totalne posedovanosti (za razliku od radnika fordovskih preduzeća) sadržajem svog rada. Radnik je prepoznao da preduzeće ceni realno umeće. Sa svoje strane, od firme se zahteva sigurnost, urednost, kvalitet industrijskog okruženja. Japanski radnici odbijaju od tada 3K - prljavo, opasno i smrdljivo.6
Suiri dalje kaže da bi ovakvo japansko preduzeće moglo da nam da lekciju iz industrijske demokratije. Po njemu, japanski sistem se zasniva suštinski na kompromisu, na ravnoteži datoj ne jednom zauvek, već kao plod odnosa snaga u radionici i u društvu. Nikada se nije pregovaralo na nivou države, izuzev za povećanje plata dobijenih za vreme "prolećnih ofanziva", pokrenutih od sindikata. Lojalnost preduzeću podrazumeva sigurnost posla, radničko pridruženje objektivnostima preduzeća, koje podrazumeva prepoznavanje umeća i napredovanje, povećanje kvaliteta proizvoda; odgovornost za sadržaj rada zahteva povećanje stvarnih zarada i poboljšanje uslova rada. Ova ravnoteža odnosa snaga, koja se stvara oko 1960. god. se nameće u svim velikim japanskim preduzećima. Ova ravnoteža se, po Suirijevim rečima, zasniva na svetu pod-zakupa (pod-ugovora). Preduzeća ovog tipa su neobično uspešna i moderna na planu tehnološke opreme i čine "treći svet" produktivnih japanskih mašina. Pod- zakup je zavisan od preduzeća koje ga snabdeva poslom i on sve više učestvije u proizvodnji. U elektronskom sektoru on se skoro potpuno zamenjuje u "kući majci", pretvorenoj u centar za istraživanje. Ova rastuća integracija (ali i distribucija) čini od organizacije pleme.
Opštu ravnotežu Suiri vidi poreklom iz ove izmene u načinima upravljanja društvom, komandovanju, organizovanju ljudi zasnovanom na ravnoteži, na poverenju i kompromisu. Takođe, ti ljudi na svoj način prekidaju da rade sa brutalnom samovoljom militantnog Japana.
***

Suiri konstatuje iznenadno oduševljenje društvenih nauka za proučavanje japanskog sistema i zakašnjenje u njegovom razumevanju. Sam sistem, uspon u moći ekonomije, sposobnost da se preplave zapadna tržišta - ništa ne objašnjava. Društvene nauke i dalje konstatuju tehnološku superiornost azijske ekonomije nad zapadnom ekonomijom, koja se nameće oko 1985. god., po prvi put od kraja Srednjeg veka. Produktivni model dolazi iz same njegove istorije. Što se tiče uvezene tehnologije, Japan je imitirao američke modele upravljanja proizvodnjom. Japanski model nije radikalna konceptualizovana inovacija. On je više proizvod serije razilaženja u metodama organizacije i proizvodnje, kombinovanih sa pojavom društvenih odnosa, koji su i sami proizvodi jedne istorije. Očiglednost modela se nameće kasnije. "To je skup podataka koji čine smisao". Konceptualizacija dolazi kasnije od japanskih inženjera (delo "Ohno" prevedeno je 1978. god. na strane jezike); oni daju opis i rekonstrukciju.
Suiri citira V. Coriata koji, pošto je pročitao "Ohno" kaže: …postaje moguće shvatiti neke od dimenzija uspeha Japanskih firmi ne pribegavajući ni konfučijanstvu ni zen-budizmu." Kao što nije neophodno suočiti se sa mitom američke granice da bi se shvatio Tejlor ili Ford, isto tako nema potrebe za konfučionizmom ili zen-budizmom da bi se shvatila i objasnila Tojota. Dalje, Suiri kaže da ni objašnjenje preko preduzeća shvaćenog kao porodica, ni razumevanje zahteva radnika od strane uprave - ne mogu zadovoljiti odgovore na pitanja o uspešnosti sistema. Možda bi specifičnosti japanske kulture bile odgovor na pitanje zašto se ovakva organizacija rada nije ukorenila u nekom drugom sistemu. Jer, nigde sem u Japanu ne nailazimo na pojmove kao što su : "kolektivna inteligencija radnih grupa (shoshudan)", koja udružena sa "praktičnošću starih seoskih zajednica", a u kontekstu preduzeća shvaćenog kao porodica, koji daju ideološko opravdanje ovakvoj organizaciji rada. Ali ideološki uspeh nije dovoljan i njega prati uspeh u praktičnoj primeni ovakve organizacije rada. Suiri kaže da upravo ovakva organizacija dozvoljava i rukovodstvu i radnicima da "odrede položaj" i stvore društvenu zajednicu u ravnoteži.
Suiri odnos društvo - preduzeće vidi kao dvosmeran; najpre društvo i kultura utiču da se stvori jedan takav sistem organizacije rada, a zatim se odnosi iz preduzeća prenose u društvo: njegova ravnoteža utiče na ravnotežu u čitavom društvu.
On navodi tri studije koje objašnjavaju pojavu i širenje japanskog privrednog modela, a koje nisu čisto ekonomska razmatranja ili uputstva za upravljanje. M.C.Be'lis Begonignan i Jannick Lung skreću pažnju na rekonstrukciju istorije menadžmenta. Andrew Gordon opisuje nastajanje i širenje, korak po korak, novih načina organizacije u fabrikama čelika u periodu od 1950-1960. godine. Suzuki Joshatika upoređuje američku organizaciju rada sa japanskom. U ovim studijama je zabeležena povratnost pojmova protoka, multifunkcionalne organizacije, fleksibilnost, adaptiranja i sl., koji čine čuda u organizaciji rada. Ovi koncepti se odnose na Japan u najopštijim govorima o društvenom.
Ti koncepti odgovaraju jednoj tendenciji razvijenoj od japanskog društva u sopstvenim predstavama. Suiri navodi i mišljenje Ogistena Berka, koji kaže da bi se iza obrasca nove organizacije industrijske proizvodnje možda pomolila i "kolektivna avet". Ovaj izraz on preuzima od pesnika i filozofa Joshimoto Ryumei, koji japanski post-modernizam suprotstavlja već prošlom zapadnom modernizmu. Ali, kaže Suiri, "produktivni obrasci ili kolektivne aveti počivaju u ovom slučaju, na implicitnom podatku: postulatu rasta proizvodnje".
Suiri zaključuje ovaj tekst sa nekoliko pitanja; Da li bi smanjenje rasta proizvodnje značilo da ovakav sistem više ne može funkcionisati? Šta ako preduzeća ne budu uspevala da izvuku dovoljno profita da bi ponovo investirala u ono što omogućava da sistem ostane u ravnoteži? Po Suiriju, to je mana japanske društvene tvrđave. 


LITERATURA:

1) Pierre-François Souyri - "Presentation: un nouveau paradigme?"7



________________________________       
1 Naslov je preuzet iz časopisa Annales, kao glavni naslov odeljka , mai-juin 1994. časopis za istoriju i društvene nauke, str. 503-638.
2 Pierre François Souyri: "Présentation: Un nouveau paradigme?", Annales, mai-juin 1994, str. 503-510.
3 Chie Nakane: "La societe Japonaise", Paris, Armana Colin, 1974., nav.pr. Annales, mai-juin 1994.
4 Michio Morichima: "Capitalisme et confucijanisme, tehnologie occidentale et entique japanaise", Paris, Flammarion, 1987.,nav.pr. ibid.
5 Suiri ovde pominje Andrew Gordona, koji objašnjava kakav je sluaj u proizvodnji čelika, Ibid, str. 507.
6 Kitanai, kiken, kusai, Ibid, str. 507.
7 Tekst je objavljen u časopisu Annales, str. 503-510, no, Paris, 1994.

0 коментара:

Постави коментар